Mirovinsko osiguranje – socijalno ili solidarno?

Ne tako davne 1980. godine mirovinu jednog umirovljenika financirala su čak četiri radnika. Hrvatska je s omjerom dotaknula “dno” 2015. godine kada je na jednog umirovljenika radilo samo 1,15 radnika. Od tada se situacija blago popravlja i u ovom trenutku omjer radnika i umirovljenika iznosi 1,29:1. Uz ove podatke, treba istaknuti da su demografski trendovi kontinuirano katastrofalni, pa se s pravom pitamo, tko će raditi za naše mirovine.

Svakog mjeseca od naših se bruto plaća 15% odvaja za prvi stup mirovinskog osiguranja, odnosno 5% za drugi stup mirovinskog osiguranja. Ostali stupovi su dobrovoljnog karaktera. Obzirom na katastrofalan omjer broja radnika na broj umirovljenika i još gore demografske trendove, mirovinski fondovi upravo investiraju novce koje uplaćujemo ne bi li osigurali dodatni prinos sredstava za buduće umirovljenike. U načelu, u tome nema ništa loše. U dobroj vjeri se nadamo da je nedavna kupovina Hotela View u Postirama na Braču od strane Mirovinskih fondova, ekonomski opravdana i održiva poslovna odluka, i da neće morat biti dotirana iz naših mirovina.

S druge strane, jako je loše da se naš novac, novac svakog radnika u RH, posuđuje istoj toj državi za sanaciju brojnih problema. Tim se novcima saniraju brojni problemi u golemom državnom aparatu, saniraju se problemi posrnulih firmi u državnom vlasništvu i slično Nitko ne može bolje upravljati našim novcem od nas samih, a tim više, nitko ne bi trebao našim novcem sanirati tuđe probleme. Mi bismo trebali biti ti koji će odlučiti želimo li ili ne želimo sanirati probleme u posrnulim mastodontima. To bi trebao biti naš osobni izraz solidarnosti. S druge strane, imamo socijalizam. Socijalizam koji se upravo ogleda u tome da se državne posrnule kompanije dotiraju našim novcima kroz razne obveznice. Točnije, Država intervenira za spas određene firme u kojoj ima vlasnički udio, i to s našim novcima, nije li to praksa nekih prošlih sistema?